Povijest
Prvi pisani trag o Stubičkim Toplicama nalazimo 1209. godine u povelji ugarsko - hrvatskog kralja Andrije II, gdje se spominju toponimi Toplice i Stubica.
U srednjem vijeku Stubičke Toplice spominju se 1567. godine u istrazi protiv Franje Tahyja, kada je taj prostor pripadao susedgradsko - stubičkom vlastelinstvu. Završna bitka velike Seljačke bune 1573. godine odvijala se na brdu Kapelščaku. Na vrhu brda stajala je u to vrijeme malena kapela svete Katarine za koju vizitacija iz 1622. godine govori da je nekad bila župna crkva.
Izvore ljekovite vode u Stubičkim Toplicama prvi je opisao mađarski povjesničar Nikola Isthvánffy u 17. stoljeću. U 18. stoljeću Stubičke Toplice u vlasništvu su grofova Vojkffy - Vojković iz Donjeg Oroslavja. Godine 1776. grof K.Vojkffy gradi, pored samih izvora, krčmu - svratište (lepu hižu zidanu) i bazen za kupanje (kropa prostranoga s kamenom čistem obdanoga), što je početak budućeg lječilišta odnosno balneološke tradicije.
Značajno razdoblje u razvoju Stubičkih Toplica započinje 1806. godine kada zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (Karlovac, 23. 11. 1752. - Zagreb, 16. 12. 1827.) kupuje obližnji dvorac Golubovec od obitelji Domjanić, a zatim i termalne izvore u Stubičkim toplicama od grofova Vojkffy - Vojković. Biskup Maksimilijan Vrhovac - veliki mecena hrvatske kulture i središnja ličnost u povijesti Stubičkih Toplica, do 1811. godine sustavno kupuje okolno zemljište, povećava posjed toplica i pretvara u veliki kompleks na kojem će se izgraditi suvremeno termalno lječilište.
Godine 1811. započinje izgradnja glavne kupališne zgrade - Maksimilijanove kupelji. Nacrte za istu izradio je službeni graditelj biskupa Vrhovca - fratar Christianus Heinrich Vesteburg. Velika zgrada Maksimilijanove kupelji, znalački komponirana i funkcionalno riješena, izvedena u baroknoj maniri, bila je vrlo velika investicija za svoje vrijeme i prvo uređeno termalno kupalište u Hrvatskoj koje, uz preinake, još danas djeluje. U perivoju, iza Maksimilijanove kupelji izgrađen je osmerokutni paviljon, parna - Dijanina kupelj. Na prozorima ove građevine primjenjeni su neogotički motivi, a šiljaste neogotičke lukove izveo je Vesteburg 1806. godine na obnovi dvorske kapele u obližnjem Golubovcu pa je to prva primjena neogotike kod nas. Treća građevina cijelog kupališno - lječilišnog kompleksa, klasicistička je kapela svete Katarine istog autora. Izgrađena je i posvećena 1814. godine. Važno je naglasiti da na kompleksu Stubičkih Toplica, isti autor, u istom vremenu, na tri objekta primjenjuje različite stilove (barokna tradicija, neogotika, klasicizam) što je najava slijeda i miješanja povijesnih stilova tijekom cijelog 19. stoljeća.
Na poziv biskupa Maksimilijana Vrhovca u Stubičke Toplice dolaze najpoznatiji liječnici i kirurzi kako bi istražili i potvrdili ljekovitost i moguću zdravstvenu primjenu termalnih izvora.
Tijekom 19. stoljeća vlasnici su lječilišta Vrhovčevi nasljednici u Stubičkom Golubovcu - plemići Novosel, grofovi Sermage, baruni Rauch i posljednji vlasnici baruni Steeb. Sve do 1918. godine kupalište nije mijenjalo svoj način rada.
Turistički vodič, odnosno prva ilustrirana publikacija o Stubičkim Toplicama Mineralna kupelj i lječilište Stubičke Toplice, tiskana je 1914. godine kada je vlasnik lječilišta bio Levin barun Rauch. Ista govori o dobro organiziranom lječilištu, otvorenom od svibnja do listopada. Osim medicinskih sadržaja gostima su pružani razni sadržaji za zabavu. Prije izgradnje željezničke pruge Zabok - Gornja Stubica 1916. godine, Stubičke Toplice su sa Zabokom bile povezane vlastitim kupališnim automobilom. Prvi svjetski rat prekinuo je djelatnost kupališta i lječilišta. Između dva svjetska rata kupalište postaje dioničko društvo, grade se vanjski bazeni, ugostiteljski i dr.objekti. Stubičke Toplice postaju najpopularnije i najposjećenije izletište u okolici Zagreba. U drugoj polovici 20. stoljeća dolazi do znatne dogradnje lječilišta, kupališta kao i izgradnje novog hotela.